Opis šestinske narodne nošnje

Jedan od najspecifičnijih elemenata identifikacije ljudi svojom poviješću i rodnim krajem su tradicijske nošnje. Na neposredan način govore o običajima, vrijednostima i životnim navikama nekog naroda i izraz su njegovih estetskih težnji da i na taj način istakne svoju jedinstvenost.
Šestinska narodna nošnja spada u najslikovitije hrvatske nošnje iznimne vrijednosti.
Zahvaljujući bogatom vezu i tkanju te živopisnosti same nošnje, poznata je u cijelome svijetu.
Ime je dobila po Šestinskoj fari, crkvenoj župi smještenoj u središnjem dijelu Zagrebačke gore.

Ako pitate Zagrepčane koji je zaštitni znak Zagreba, pa i cijele Hrvatske, prevladavajući odgovor će biti -šestinska ambrela, škrlak i lajbek. To su sastavni dijelovi naše šestinske nošnje, pa možemo zaključiti da je jedan od glavnih simbola prepoznatljivosti naše domovine šestinska narodna nošnja. Ona je za nas
daleko više od suvenira, izrasla je iz naše autohtone sredine i neraskidivo je vezana uz naše običaje i naš život

Tijekom vremena bila je izložena raznim utjecajima pa se tako mijenjala i obogaćivala. Razvoj tekstilne industrije potisnuo ju je iz svakodnevnog života.
Muška narodna nošnja održala se do pred Drugi svjetski rat, a žene su svoju nošnju nosile do početka 1960-ih godina.
Prve slikovne zapise o nošnji možemo naći u zbirci akvarela Nikole Arsenovića iz 1860. koji su pohranjeni u Etnografskom muzeju u Beogradu. Iz tog likovnog prikaza vidimo da je sredinom 19. stoljeća
ženska rubača bila nešto dulja, a ukrasi mnogo jednostavniji. Prvu detaljnu analizu nošnje napravio je Vladimir Tkalčić 1925. u knjizi Seljačke narodne nošnje na području Zagrebačke gore. Tu iznosi tezu da ona, izuzev kroja, nije stara. Datira iz sredine 19. stoljeća i od tada je doživjela neznatne preinake.

                                                     

                                                     Karta podjele prema Tkalčiću


Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, bila je izrađena od domaćeg platna, a dodatni dijelovi od
kupovnog sukna, vune i kože. Izrađivala se sastavljanjem ravnih pola platna i njihovim nabiranjem.
Ženske i muške nošnje šivaju se iz žutine i bjeline. Za mušku nošnju potrebno je 6 metara platna, a za žensku nošnju 8 metara, odnosno za mušku nošnju potrebne su tri pisane plahte, a za žensku četiri. Prilikom krojenja odredilo bi se koliko točno treba platna za određenu osobu
( ovisno o visni osobe, jer je širina zadana širinom platna, za jače osobe stavljaju se tzv. ucepki).
Nošnje od žutoga platna smatraju se svečanima i nosile su se prigodom vjenčanja, firmi i velikih
crkvenih blagdana. Za obične blagdane i nedjelje nosile su se nošnje od bijelog platna. To pravilo vrijedi i za mušku i za žensku nošnju.

Šestinska narodna nošnja, koja se nosi pod gorskim obroncima Zagreba u župama Šestine, Remete, Gračani, Markuševec, koliko god je karakterizira jedinstven kroj, ipak ima posebnosti u razvoju oblika, tkanja i ornamentike veza, različite za svaku župu. Različiti su i nazivi za pojedine dijelove nošnje.
Kod šestinske se nošnje mnogo toga promijenilo u samo jednom stoljeću (19.- 20. st.). Posebno je to došlo do izražaja kod surina muških i ženskih, svilenih rubaca, tkanja takozvanog pisanja za kiklišće, krpe, štukce, tkanja pisanih narodnih plahti, stolnjaka, stolnica i ručnika. U 19. je stoljeću takozvano pisanje koje su tkali domaći muški tkalci, bilo izričito crno s vrlo malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok tkanje za nošnje, plahte i dr. 50-ih godina 20. st. karakterizira živahnost boja, pretežito crvenih sa zelenim, plavim i crnim utkanim koncima. Specifičnost tog tkanja ne odnosi se samo na obično platno koje za osnovu ima lan
a za potku pamučnu pređu - končec, nego je ona i u tzv. pisanom tkanju koje se izrađuje prebornom tehnikom tkanja na šibe. Što se tiče samog tkanja, naš kraj bio je poseban po tome što su tkalci bili muškarci. Način rada kod te tehnike je u prebiranju niti cijelom širinom osnove i njihovom podizanju na šibe koje su smještene iza ničanica. Za svaki red uzorka prebire se po jedna šiba pa ovisno o širini ukrasne pruge - parte, jedan uzorak može imati i po 20 šiba. Zijev za ubacivanje ukrasne potke stvara se podizanjem određene šibe i na nju vezanih niti, a nakon tog ukrasnog reda, odmah se protkiva potkom platna.
Različitim preborom niti na šibe i zatim različitim redoslijedom podizanja šiba možemo dobiti
različite ornamente. Ukrasne parte utkivale su se debljom pređom. Boje koje su prevladavale bile su crvena, plava, bijela, zelena ili ružičasta, a crna se koristila za plahte koje su bile za odar, tzv. skolke.
Ova ukrasna tkanja služila su za izradu nošnji, prekrivača za krevete, stolnjaka, svatovskih ručnika i, kao što sam već spomenula, za odar.

Ovo su sada osnove o šestinskoj nošnji. Detaljnu razradu ću nastaviti pisati u nastavcima. Inače se moram pohvaliti da sam u monografiji HSPD Sljemena, posvetila zasebnu cijelinu samo nošnji.

Nagrada, snijeg i malo kreativnosti

Danas me je na blogu dočekalo ugodno izneneađenje. Dobila sam nagradu od Amalije. Amalija je svestrana kreativka. Njene radove pratim na njenom blogu e-amalia.blogspot.com i divim im se. Zahvaljujem joj na ukazanoj časti i trudit ću se opravdati ukazano povjerenje.

O sebi nebih pisala, ali ću od srca proslijediti nagradu svima koji posjećuju moj blog.

Moram spomenuti i trernutačne zimske prilike, odnosno neprilike. Vrijeme bi bilo gotovo idilično za početak zime i božićne blagdane. Od ove hladnoće sam se ulijenila i niš mi se ne radi. Ležim zamotana u dekicu, gledam kroz prozor kak snješko pada i da nema onog ali.... da se taj dotični mora čistiti i ići na posel, a pri kraju su i pripreme za 9. Prigorski dan, koji se održava u ovu nedjelju, 19.2.

Prije dva tjedna išla sam u jednu posjetu i na jedan roendan. Kod kuće nisam imala ukrasnih vrećica. Da ipak nekak opravdam ovu nagradu, sjela sam i sašila ih. Uz malo mašte i volje, nastala su dva kreativna poklona, naravno u narodnom stilu (čitaj - mome), napravljena od srca i sa ljubavlju.

Moj prvi susret s nošnjom

Prije nego sam počela pisati ovaj post, pokušala sam se sjetiti, svoje prve spoznaje o nošnji uopće. Onaj trenutak koji je meni ostao u sjećanju, je prvi razred osnovne škole. vjerovatno je to bilo i prije, ali to je trenutak koji sam zapamtila. Uoči Nove godine bila je organizirana priredba s djedom mrazom, a mi djeca smo bili obučeni u narodne nošnje i plesali na toj priredbi. Nošnje su bile pretežito iz privatnog vlasništva, a neke su bile i posuđene. Moja baka Jana, mi je obukla nošnjicu, koju je izradila moja čukunbaka za moju prabaku. Prabaka je u toj nošnji išla na prvu pričest. Mislim da je to bio trenutak kada je mojim venama počela teći ljubav prema šestinskoj narodnoj nošnji. I u kasnijim vremenima, baka je bila ta koja me je naučila puno stvari o nošnji. Znala mi je samo reći  > daj bumo malo zluftale nošnju, navek ju moraš paziti i slagati kak spada, i metni lavande da ti nebu moljec došel <... Gledala sam i učila od nje kako se nošnja održava, slaže, pere i veze. Slušala sam priče o njenoj mami, mojoj prabaki, koja je bila kinjđalja i okitila je mnoge mladenke u našem kraju i izrađivala nošnje. Baka je od malena morala raditi nošnje, a to uz svijetlo petrolejke nije bilo ni malo lako. Ja danas kad vezem, pogotovo po mraku, moram imati jaku svjetiljku, jer inače ne vidim raditi. Pričala je kako bi joj mama na večer dala jedan rukav, a sama uzela drugi i rekla.... > to do jutra moraš napraviti <, i moralo je biti gotovo.
Zašto ovo sve pišem? Zato da objasnim kako pri svakoj nošnji postoje zakoni o održavanju, o oblačenju, točni nazivi pojedinih dijelova, i to je nepisani zakon kojeg se mora pridržavati. To su stvari koje se moraju naučiti i mora ih se strogo držati. Stoga smatram da si mogu dati za pravo da napišem opis šestinske narodne nošnje.U narednom vremenu, pokušat ću svaki post posvetiti pojedinom dijelu nošnje.

OSVRT NA PROŠLU GODINU

Kao prvo sa dosta zakašnjenja, svim mojim blogericama i blogerima želim sretnu i uspješnu Novu godinu.

A sada bi se malko osvrnula na proteklu godinu kako sam to i najavila u naslovu ovog posta.
Bila je nadasve burna i puna događaja. Sve je počelo u siječnju. Dobili smo poziv u Austriju od naših gradišćanaca , gdje smo u dva dana održali tri koncerta, obišli Beć i družili se. Dočekani smo srdačno, kao i uvijek, a za dobru organizaciju smo zahvalni farniku župe magistru Branku Kornfeinu, naravno i njegovim župljanima.

Nakon toga, u drugom mjesecu, došao je i Prigorski dan. Za tu prigodu spremili smo Ladarke skladatelja Emila Cossetta. U njima su učestvovali, muški i ženski zbor, folklor i tamburaši.

U veljači sam počela raditi i na monografiji i pripremama za svečani koncert povodom 115, obljetnice.
Posla je bilo preko glave. Spavala sam samo 4 sata i to slijedećih nekoliko mjeseci. Ožujak je obilježen sa potpisivanjem ugovora sa mađarskom turističkom i razvojnom Udrugom  „Csokonaival Somogyban“, s ciljem pomaganja i suradnje na društvenom, kulturnom i gospodarskom nivou, te uzajamnog predstavljenja naših naslijeđa i kulture.
Svečana skupština je održana u svibnju, sa 180 uzvanika.
Od skupštine do svečanog koncerta, imali smo samo tri tjedna za završne pripreme. Tjedan dana prije koncerta, sve sam pripremila, plakate, konferansu, pozivnice poslala, program za koncert. U meni nije ostao više ni jedan atom snage. Otišla sam na godišnji, konačno na more nakon pet godina, ali sam duhom ostala na koncertu i nije mi bilo lako ne sudjelovati. Iako sam taj tjedan bila neprestalno na telefonu, pisala bezbrojne dopise i slala ih mailom.

Nakon godišnjeg, slijedio je Šestinski dan. Ugostili smo brojna društva i naše posebne goste iz Mađarske. Održana je i izložba. Dva tjedna iza toga stigli su nam gosti iz Austrije, koji su u to vrijeme učestvovali na smotri folklora. Ugostili smo ih i družili se sa njima. Bilo je to nezaboravan vikend.
Nekoliko tjedana odmora, ljeto je bilo pri kraju, a mi smo se našli u Mađarskoj, na uzvratnoj turneji.

Rujan je donio nove nastupe u Zagrebu za turističku zajednicu, Osijeku i jednom etno revijom na Zrinjevcu U Osijek su putovala naša dječica iz pomlatka, ali ja nisam tamo išla. Listopad je bio  jako buran, putovali smo u Vrgorac i Međugorje, a krajem mjeseca u Pulu i Poreč.
U Studenom smo bili u Vukovaru i odali počast stradalnicima. Krajem mjeseca održana je tradicionalna izložba švelja. U prosincu uz nekoliko božićnih koncerata, muški zbor je putovao u Šibenik, gdje ih je ugostio zbor Sveti Mihovil, te su zajeddničkim snagama održali koncert u Šibenskom HNK.
Zvršili smo tradicionalnim božićnim koncertom u Šestinskoj crkvi.
Manje nastupe nisam ni zapamtila, ali mislim da je i ovo bilo dosta za jednu godinu. 

Čestit Božić!

O Detece me predrago

O Detece me predrago, vesela sem ti;
 ti si mene Vse me blago, 
spevali bi ti, spevala bi ti. 
Sinek, sinek moj ljubljeni zavusni si ti: 
o golubek moj Srdčeni, vse moje si ti, vse moje si ti. 
Tebe Otec ljubi, slavi ober vseh ljudih: 
ar si njegov Sinek pravi, 
nijeden drugi: nijeden drugi. 
Nunaj, nunaj mili sinek, 
vzemi pokoj tvoj; jur dohaja tihi 
Senek, ti si sokol moj: ti si sokol moj. 
Lepa moja ti rožica, 
mili sinek moj: kot dišeča fiolica 
Dragi golub moj, dragi golub moj. 
Moj lilijum lepi beli, vesel mi budi: 
o ti klinčec moj 
Zeleni slatko zavusni, slatko zavusni. Amen.

iz starijeg kajkavskog pjesništva