utorak, 24. siječnja 2012.

Moj prvi susret s nošnjom

Prije nego sam počela pisati ovaj post, pokušala sam se sjetiti, svoje prve spoznaje o nošnji uopće. Onaj trenutak koji je meni ostao u sjećanju, je prvi razred osnovne škole. vjerovatno je to bilo i prije, ali to je trenutak koji sam zapamtila. Uoči Nove godine bila je organizirana priredba s djedom mrazom, a mi djeca smo bili obučeni u narodne nošnje i plesali na toj priredbi. Nošnje su bile pretežito iz privatnog vlasništva, a neke su bile i posuđene. Moja baka Jana, mi je obukla nošnjicu, koju je izradila moja čukunbaka za moju prabaku. Prabaka je u toj nošnji išla na prvu pričest. Mislim da je to bio trenutak kada je mojim venama počela teći ljubav prema šestinskoj narodnoj nošnji. I u kasnijim vremenima, baka je bila ta koja me je naučila puno stvari o nošnji. Znala mi je samo reći  > daj bumo malo zluftale nošnju, navek ju moraš paziti i slagati kak spada, i metni lavande da ti nebu moljec došel <... Gledala sam i učila od nje kako se nošnja održava, slaže, pere i veze. Slušala sam priče o njenoj mami, mojoj prabaki, koja je bila kinjđalja i okitila je mnoge mladenke u našem kraju i izrađivala nošnje. Baka je od malena morala raditi nošnje, a to uz svijetlo petrolejke nije bilo ni malo lako. Ja danas kad vezem, pogotovo po mraku, moram imati jaku svjetiljku, jer inače ne vidim raditi. Pričala je kako bi joj mama na večer dala jedan rukav, a sama uzela drugi i rekla.... > to do jutra moraš napraviti <, i moralo je biti gotovo.
Zašto ovo sve pišem? Zato da objasnim kako pri svakoj nošnji postoje zakoni o održavanju, o oblačenju, točni nazivi pojedinih dijelova, i to je nepisani zakon kojeg se mora pridržavati. To su stvari koje se moraju naučiti i mora ih se strogo držati. Stoga smatram da si mogu dati za pravo da napišem opis šestinske narodne nošnje.U narednom vremenu, pokušat ću svaki post posvetiti pojedinom dijelu nošnje.


četvrtak, 5. siječnja 2012.

OSVRT NA PROŠLU GODINU



Kao prvo sa dosta zakašnjenja, svim mojim blogericama i blogerima želim sretnu i uspješnu Novu godinu.

A sada bi se malko osvrnula na proteklu godinu kako sam to i najavila u naslovu ovog posta.
Bila je nadasve burna i puna događaja. Sve je počelo u siječnju. Dobili smo poziv u Austriju od naših gradišćanaca , gdje smo u dva dana održali tri koncerta, obišli Beć i družili se. Dočekani smo srdačno, kao i uvijek, a za dobru organizaciju smo zahvalni farniku župe magistru Branku Kornfeinu, naravno i njegovim župljanima.

Nakon toga, u drugom mjesecu, došao je i Prigorski dan. Za tu prigodu spremili smo Ladarke skladatelja Emila Cossetta. U njima su učestvovali, muški i ženski zbor, folklor i tamburaši.

U veljači sam počela raditi i na monografiji i pripremama za svečani koncert povodom 115, obljetnice.
Posla je bilo preko glave. Spavala sam samo 4 sata i to slijedećih nekoliko mjeseci. Ožujak je obilježen sa potpisivanjem ugovora sa mađarskom turističkom i razvojnom Udrugom  „Csokonaival Somogyban“, s ciljem pomaganja i suradnje na društvenom, kulturnom i gospodarskom nivou, te uzajamnog predstavljenja naših naslijeđa i kulture.
Svečana skupština je održana u svibnju, sa 180 uzvanika.
Od skupštine do svečanog koncerta, imali smo samo tri tjedna za završne pripreme. Tjedan dana prije koncerta, sve sam pripremila, plakate, konferansu, pozivnice poslala, program za koncert. U meni nije ostao više ni jedan atom snage. Otišla sam na godišnji, konačno na more nakon pet godina, ali sam duhom ostala na koncertu i nije mi bilo lako ne sudjelovati. Iako sam taj tjedan bila neprestalno na telefonu, pisala bezbrojne dopise i slala ih mailom.

Nakon godišnjeg, slijedio je Šestinski dan. Ugostili smo brojna društva i naše posebne goste iz Mađarske. Održana je i izložba. Dva tjedna iza toga stigli su nam gosti iz Austrije, koji su u to vrijeme učestvovali na smotri folklora. Ugostili smo ih i družili se sa njima. Bilo je to nezaboravan vikend.
Nekoliko tjedana odmora, ljeto je bilo pri kraju, a mi smo se našli u Mađarskoj, na uzvratnoj turneji.

Rujan je donio nove nastupe u Zagrebu za turističku zajednicu, Osijeku i jednom etno revijom na Zrinjevcu U Osijek su putovala naša dječica iz pomlatka, ali ja nisam tamo išla. Listopad je bio  jako buran, putovali smo u Vrgorac i Međugorje, a krajem mjeseca u Pulu i Poreč.
U Studenom smo bili u Vukovaru i odali počast stradalnicima. Krajem mjeseca održana je tradicionalna izložba švelja. U prosincu uz nekoliko božićnih koncerata, muški zbor je putovao u Šibenik, gdje ih je ugostio zbor Sveti Mihovil, te su zajeddničkim snagama održali koncert u Šibenskom HNK.
Zvršili smo tradicionalnim božićnim koncertom u Šestinskoj crkvi.
Manje nastupe nisam ni zapamtila, ali mislim da je i ovo bilo dosta za jednu godinu.