utorak, 22. studenoga 2011.

VUKOVAR

Tuga - za tolikim izgubljenim životima. Ponos - na hrabre ljude, koji su dali svoje živote da bi mi mogli živjeti u slobodnoj domovini. Zgražanje - nad zvijerima koje su se izživljavale na ne močnima i ranjenima. Osjećaji koji su me prožimali cijelog dana, kao i ostlih 50 000, ljudi koji su sudjelovali u Koloni sjećanja.
Rano u jutro u 3.30 krenuli su Sljemenaši u dva autobusa iz Zagreba, put Vukovara. Obukli smo svoje nošnje, jer one su nama naj svetije, kako bi i na taj način odali počast poginulima Vukovarcima. Jutro je bilo hladno i maglovito. Dok je trajala svečana ceremonija, stajali smo na mjestu i nakon sat vremena pretvorili se u sige. Nikome od nas nije bilo teško, kako smo kasnije zaključili u svima nama bila je jedna misao......Ovo nije ništa, odajemo počast ljudima, koji su trpjeili užasne muke, a i tih je dana bilo hladno.  Ako su oni mogli, možemo i mi...... Bojala sam se za naše stare članove, ali i za djecu. Hvala Bogu, svi su to izdržali. Dok smo tako hodali u koloni, ljudi su spontano počeli pjevati rodoljubne i svete pjesme. To nas je nekako obodrilo i dalo snagu. 
Memorijalno groblje  žrtava Domovinskog rata, bilo je prepuno ljudi. Grobovi se nisu vidjeli od zapaljenih lampaša. Najviše je bilo upaljenih na grobu Blage Zadre, velikog Vukovarskog heroja. 938 bijelih križeva ostavilo me je bez riječi. Zar toliko? Čemu to? Zašto? Stari, mladi, djeca i cijele obitelji tamo su pokopani. 
Nakon groblja, pošli smo na ručak. Za ručkom smo svi bili ozbiljni i zamišljeni. Nije se čula uobičajena pjesma i veseli razgovor. 
Nakon toga krenuli smo do spomen doma Ovčara. Tu smo pred spomenikom, položili vijenac. Ušli smo u muzej, gdje nam je vodič objasnio, da untra nikada ne gori svjetlo, jer su se torture vršile noću. To je bilo mjesto za koje je i deseti krug pakla, poput rajske oaze. Fizičko zlostavljanje, kao odmazda za neuspjeh. Iživljavanje nad ranjenima, a posebne torture proživljavali su viđeniji ljudi poput Siniše Glavaševića. Što reči o ljudskom otpadu koji je ubio i ženu u visokoj trudnoći.
Dirljivo je bilo vidjeti, projekcije slika stradalih, koje se naizmjenično mjenjaju svakih 30 sekundi. Na stropu se nalazi 261 žaruljica, koje simboliziraju preminule duše. U podu su zalivene čahure. U sredini je krug, koji simbolizira krug zla. Uz rub prostorije, na slami nalaze se osobni predmeti ubijenih. Mislim da mi je to bilo najteže za vidjeti. Potreseni viđenim, krenuli smo na mjesto stratišta. To je nekad bila svinjogojska farma. Tu su izvršena zvjerska ubojstva. Na tom svetom mjestu smo zapalili svijeće, za spokoj duša tim istinskim mučenicima i herojima, po meni ti su ljudi zavrijedili da ih se proglasi svecima.  
Ponosna sam što je moje Sljeme još jednom pokazalo svoju veličinu. Bili smo mi tamo i izveli program, još 1999. godine, dok su ratne rane još bile duboke. Tada smo išli dati potporu živima, a danas odati počast mrtvima.