Nagrada, snijeg i malo kreativnosti

Danas me je na blogu dočekalo ugodno izneneađenje. Dobila sam nagradu od Amalije. Amalija je svestrana kreativka. Njene radove pratim na njenom blogu e-amalia.blogspot.com i divim im se. Zahvaljujem joj na ukazanoj časti i trudit ću se opravdati ukazano povjerenje.

O sebi nebih pisala, ali ću od srca proslijediti nagradu svima koji posjećuju moj blog.

Moram spomenuti i trernutačne zimske prilike, odnosno neprilike. Vrijeme bi bilo gotovo idilično za početak zime i božićne blagdane. Od ove hladnoće sam se ulijenila i niš mi se ne radi. Ležim zamotana u dekicu, gledam kroz prozor kak snješko pada i da nema onog ali.... da se taj dotični mora čistiti i ići na posel, a pri kraju su i pripreme za 9. Prigorski dan, koji se održava u ovu nedjelju, 19.2.

Prije dva tjedna išla sam u jednu posjetu i na jedan roendan. Kod kuće nisam imala ukrasnih vrećica. Da ipak nekak opravdam ovu nagradu, sjela sam i sašila ih. Uz malo mašte i volje, nastala su dva kreativna poklona, naravno u narodnom stilu (čitaj - mome), napravljena od srca i sa ljubavlju.

Moj prvi susret s nošnjom

Prije nego sam počela pisati ovaj post, pokušala sam se sjetiti, svoje prve spoznaje o nošnji uopće. Onaj trenutak koji je meni ostao u sjećanju, je prvi razred osnovne škole. vjerovatno je to bilo i prije, ali to je trenutak koji sam zapamtila. Uoči Nove godine bila je organizirana priredba s djedom mrazom, a mi djeca smo bili obučeni u narodne nošnje i plesali na toj priredbi. Nošnje su bile pretežito iz privatnog vlasništva, a neke su bile i posuđene. Moja baka Jana, mi je obukla nošnjicu, koju je izradila moja čukunbaka za moju prabaku. Prabaka je u toj nošnji išla na prvu pričest. Mislim da je to bio trenutak kada je mojim venama počela teći ljubav prema šestinskoj narodnoj nošnji. I u kasnijim vremenima, baka je bila ta koja me je naučila puno stvari o nošnji. Znala mi je samo reći  > daj bumo malo zluftale nošnju, navek ju moraš paziti i slagati kak spada, i metni lavande da ti nebu moljec došel <... Gledala sam i učila od nje kako se nošnja održava, slaže, pere i veze. Slušala sam priče o njenoj mami, mojoj prabaki, koja je bila kinjđalja i okitila je mnoge mladenke u našem kraju i izrađivala nošnje. Baka je od malena morala raditi nošnje, a to uz svijetlo petrolejke nije bilo ni malo lako. Ja danas kad vezem, pogotovo po mraku, moram imati jaku svjetiljku, jer inače ne vidim raditi. Pričala je kako bi joj mama na večer dala jedan rukav, a sama uzela drugi i rekla.... > to do jutra moraš napraviti <, i moralo je biti gotovo.
Zašto ovo sve pišem? Zato da objasnim kako pri svakoj nošnji postoje zakoni o održavanju, o oblačenju, točni nazivi pojedinih dijelova, i to je nepisani zakon kojeg se mora pridržavati. To su stvari koje se moraju naučiti i mora ih se strogo držati. Stoga smatram da si mogu dati za pravo da napišem opis šestinske narodne nošnje.U narednom vremenu, pokušat ću svaki post posvetiti pojedinom dijelu nošnje.

OSVRT NA PROŠLU GODINU

Kao prvo sa dosta zakašnjenja, svim mojim blogericama i blogerima želim sretnu i uspješnu Novu godinu.

A sada bi se malko osvrnula na proteklu godinu kako sam to i najavila u naslovu ovog posta.
Bila je nadasve burna i puna događaja. Sve je počelo u siječnju. Dobili smo poziv u Austriju od naših gradišćanaca , gdje smo u dva dana održali tri koncerta, obišli Beć i družili se. Dočekani smo srdačno, kao i uvijek, a za dobru organizaciju smo zahvalni farniku župe magistru Branku Kornfeinu, naravno i njegovim župljanima.

Nakon toga, u drugom mjesecu, došao je i Prigorski dan. Za tu prigodu spremili smo Ladarke skladatelja Emila Cossetta. U njima su učestvovali, muški i ženski zbor, folklor i tamburaši.

U veljači sam počela raditi i na monografiji i pripremama za svečani koncert povodom 115, obljetnice.
Posla je bilo preko glave. Spavala sam samo 4 sata i to slijedećih nekoliko mjeseci. Ožujak je obilježen sa potpisivanjem ugovora sa mađarskom turističkom i razvojnom Udrugom  „Csokonaival Somogyban“, s ciljem pomaganja i suradnje na društvenom, kulturnom i gospodarskom nivou, te uzajamnog predstavljenja naših naslijeđa i kulture.
Svečana skupština je održana u svibnju, sa 180 uzvanika.
Od skupštine do svečanog koncerta, imali smo samo tri tjedna za završne pripreme. Tjedan dana prije koncerta, sve sam pripremila, plakate, konferansu, pozivnice poslala, program za koncert. U meni nije ostao više ni jedan atom snage. Otišla sam na godišnji, konačno na more nakon pet godina, ali sam duhom ostala na koncertu i nije mi bilo lako ne sudjelovati. Iako sam taj tjedan bila neprestalno na telefonu, pisala bezbrojne dopise i slala ih mailom.

Nakon godišnjeg, slijedio je Šestinski dan. Ugostili smo brojna društva i naše posebne goste iz Mađarske. Održana je i izložba. Dva tjedna iza toga stigli su nam gosti iz Austrije, koji su u to vrijeme učestvovali na smotri folklora. Ugostili smo ih i družili se sa njima. Bilo je to nezaboravan vikend.
Nekoliko tjedana odmora, ljeto je bilo pri kraju, a mi smo se našli u Mađarskoj, na uzvratnoj turneji.

Rujan je donio nove nastupe u Zagrebu za turističku zajednicu, Osijeku i jednom etno revijom na Zrinjevcu U Osijek su putovala naša dječica iz pomlatka, ali ja nisam tamo išla. Listopad je bio  jako buran, putovali smo u Vrgorac i Međugorje, a krajem mjeseca u Pulu i Poreč.
U Studenom smo bili u Vukovaru i odali počast stradalnicima. Krajem mjeseca održana je tradicionalna izložba švelja. U prosincu uz nekoliko božićnih koncerata, muški zbor je putovao u Šibenik, gdje ih je ugostio zbor Sveti Mihovil, te su zajeddničkim snagama održali koncert u Šibenskom HNK.
Zvršili smo tradicionalnim božićnim koncertom u Šestinskoj crkvi.
Manje nastupe nisam ni zapamtila, ali mislim da je i ovo bilo dosta za jednu godinu. 

Čestit Božić!

O Detece me predrago

O Detece me predrago, vesela sem ti;
 ti si mene Vse me blago, 
spevali bi ti, spevala bi ti. 
Sinek, sinek moj ljubljeni zavusni si ti: 
o golubek moj Srdčeni, vse moje si ti, vse moje si ti. 
Tebe Otec ljubi, slavi ober vseh ljudih: 
ar si njegov Sinek pravi, 
nijeden drugi: nijeden drugi. 
Nunaj, nunaj mili sinek, 
vzemi pokoj tvoj; jur dohaja tihi 
Senek, ti si sokol moj: ti si sokol moj. 
Lepa moja ti rožica, 
mili sinek moj: kot dišeča fiolica 
Dragi golub moj, dragi golub moj. 
Moj lilijum lepi beli, vesel mi budi: 
o ti klinčec moj 
Zeleni slatko zavusni, slatko zavusni. Amen.

iz starijeg kajkavskog pjesništva

VUKOVAR

Tuga - za tolikim izgubljenim životima. Ponos - na hrabre ljude, koji su dali svoje živote da bi mi mogli živjeti u slobodnoj domovini. Zgražanje - nad zvijerima koje su se izživljavale na ne močnima i ranjenima. Osjećaji koji su me prožimali cijelog dana, kao i ostlih 50 000, ljudi koji su sudjelovali u Koloni sjećanja.

Rano u jutro u 3.30 krenuli su Sljemenaši u dva autobusa iz Zagreba, put Vukovara. Obukli smo svoje nošnje, jer one su nama naj svetije, kako bi i na taj način odali počast poginulima Vukovarcima. Jutro je bilo hladno i maglovito. Dok je trajala svečana ceremonija, stajali smo na mjestu i nakon sat vremena pretvorili se u sige. Nikome od nas nije bilo teško, kako smo kasnije zaključili u svima nama bila je jedna misao......Ovo nije ništa, odajemo počast ljudima, koji su trpjeili užasne muke, a i tih je dana bilo hladno.  Ako su oni mogli, možemo i mi...... Bojala sam se za naše stare članove, ali i za djecu. Hvala Bogu, svi su to izdržali. Dok smo tako hodali u koloni, ljudi su spontano počeli pjevati rodoljubne i svete pjesme. To nas je nekako obodrilo i dalo snagu. 

Memorijalno groblje  žrtava Domovinskog rata, bilo je prepuno ljudi. Grobovi se nisu vidjeli od zapaljenih lampaša. Najviše je bilo upaljenih na grobu Blage Zadre, velikog Vukovarskog heroja. 938 bijelih križeva ostavilo me je bez riječi. Zar toliko? Čemu to? Zašto? Stari, mladi, djeca i cijele obitelji tamo su pokopani. 

Nakon groblja, pošli smo na ručak. Za ručkom smo svi bili ozbiljni i zamišljeni. Nije se čula uobičajena pjesma i veseli razgovor. 

Nakon toga krenuli smo do spomen doma Ovčara. Tu smo pred spomenikom, položili vijenac. Ušli smo u muzej, gdje nam je vodič objasnio, da untra nikada ne gori svjetlo, jer su se torture vršile noću. To je bilo mjesto za koje je i deseti krug pakla, poput rajske oaze. Fizičko zlostavljanje, kao odmazda za neuspjeh. Iživljavanje nad ranjenima, a posebne torture proživljavali su viđeniji ljudi poput Siniše Glavaševića. Što reči o ljudskom otpadu koji je ubio i ženu u visokoj trudnoći.

Dirljivo je bilo vidjeti, projekcije slika stradalih, koje se naizmjenično mjenjaju svakih 30 sekundi. Na stropu se nalazi 261 žaruljica, koje simboliziraju preminule duše. U podu su zalivene čahure. U sredini je krug, koji simbolizira krug zla. Uz rub prostorije, na slami nalaze se osobni predmeti ubijenih. Mislim da mi je to bilo najteže za vidjeti. Potreseni viđenim, krenuli smo na mjesto stratišta. To je nekad bila svinjogojska farma. Tu su izvršena zvjerska ubojstva. Na tom svetom mjestu smo zapalili svijeće, za spokoj duša tim istinskim mučenicima i herojima, po meni ti su ljudi zavrijedili da ih se proglasi svecima.  

Ponosna sam što je moje Sljeme još jednom pokazalo svoju veličinu. Bili smo mi tamo i izveli program, još 1999. godine, dok su ratne rane još bile duboke. Tada smo išli dati potporu živima, a danas odati počast mrtvima.