Moj prvi susret s nošnjom

Prije nego sam počela pisati ovaj post, pokušala sam se sjetiti, svoje prve spoznaje o nošnji uopće. Onaj trenutak koji je meni ostao u sjećanju, je prvi razred osnovne škole. vjerovatno je to bilo i prije, ali to je trenutak koji sam zapamtila. Uoči Nove godine bila je organizirana priredba s djedom mrazom, a mi djeca smo bili obučeni u narodne nošnje i plesali na toj priredbi. Nošnje su bile pretežito iz privatnog vlasništva, a neke su bile i posuđene. Moja baka Jana, mi je obukla nošnjicu, koju je izradila moja čukunbaka za moju prabaku. Prabaka je u toj nošnji išla na prvu pričest. Mislim da je to bio trenutak kada je mojim venama počela teći ljubav prema šestinskoj narodnoj nošnji. I u kasnijim vremenima, baka je bila ta koja me je naučila puno stvari o nošnji. Znala mi je samo reći  > daj bumo malo zluftale nošnju, navek ju moraš paziti i slagati kak spada, i metni lavande da ti nebu moljec došel <... Gledala sam i učila od nje kako se nošnja održava, slaže, pere i veze. Slušala sam priče o njenoj mami, mojoj prabaki, koja je bila kinjđalja i okitila je mnoge mladenke u našem kraju i izrađivala nošnje. Baka je od malena morala raditi nošnje, a to uz svijetlo petrolejke nije bilo ni malo lako. Ja danas kad vezem, pogotovo po mraku, moram imati jaku svjetiljku, jer inače ne vidim raditi. Pričala je kako bi joj mama na večer dala jedan rukav, a sama uzela drugi i rekla.... > to do jutra moraš napraviti <, i moralo je biti gotovo.
Zašto ovo sve pišem? Zato da objasnim kako pri svakoj nošnji postoje zakoni o održavanju, o oblačenju, točni nazivi pojedinih dijelova, i to je nepisani zakon kojeg se mora pridržavati. To su stvari koje se moraju naučiti i mora ih se strogo držati. Stoga smatram da si mogu dati za pravo da napišem opis šestinske narodne nošnje.U narednom vremenu, pokušat ću svaki post posvetiti pojedinom dijelu nošnje.