Ipak se malo radilo

Malo sam ipak vezla i to za Društvo. Samo manji dio kiklišća na ženskoj rubači, a drugi i to veći dio radila je Jasenka, jer sam ja morala prekinuti zbog putovanja.

ŠIBENIK-VRGORAC-MEĐUGORJE-MAKARSKA

Malo sam u zaostatku zbog burnim događanja, koja sam u zadnje vrijeme proživjela.
Prije tri tjedna, krenuli smo na nastup u Vrgorac. Vrijeme je bilo prekrasno i neobično toplo za to doba godine, pa smo odlučili da prije nastupa iskoristimo te zadnje tople dane i okupamo se u moru. Na putu za Vrgorac, stali smo u Šibeniku, točnije na Brodaricama da se okupamo. More je bilo toplo i idealno za kupanje. Jedinio me nije oduševio ulazak u more, jer je kamenje bilo oštro, a moje nježne nožice navikle na ninski pijesak, nisu se baš time oduševile. Svejedno nisam se dala smesti i nabadajuči po kamenju ušla sam u more i dugo plivala. Ne moram ni govoriti kako su sva djeca iz Društva bila oduševljena. Ja osobno sam bila sretna, što su na put išli i moja kći i sin. Nakon kupanja i odmora krenuli smo dalje. Kako je uopće došlo do ovog nastupa? Moja draga virtualna prijateljica Marija Mijoć, voditeljica KUD-a Vrgorska krajina, od proljeća nas je pozivala da dođemo na njihovu manifestaciju pod nazivom Biklijada. Biklijada je posvećena piću pod nazivom Biklo, koje se radi od kozjeg mlijeka i mladog crnog vina i izvorno je vrgoračko piće.
U Vrgorcu su nas dočekali naši domaćini, na autobusnom kolodvoru i odveli nas do centra. Tako sam upoznala i predsjednicu Žanu s kojom sam također virtualno komunicirala. Nastup se je održao u staroj gradskoj jezgri, kraj osnovne škole, posvećene najvećem piscu tog kraja, Tinu Ujeviću.
Osim društva domaćina, nastupili su još KUD Dusina, KUD Zmijavci, KUD SV. Marko iz Klobuka, KUD Herceg Stjepan iz Ljubuškog, KUD Graničar Stupnički Kuti, KUD Ban Neorić i KUD iz Zatona kod Nina.
Smotra je počela svečanim mimohodom po staroj gradskoj jezgri. Lijepo je bilo vidjeti povorku punu izvođača u narodnim nošnjama. Pjesma i svirka se orila ulicama Vrgorca. Jedina stvar koja nas je ometala je bila vrućina, ali i to nas nije omelo da se lijepo zabavimo. Nakon nastupa otišli smo spavati u motel Portal u Ravči. Tamo smo se naspavali i slijedeće jutro krenuli na hodočašće u Međugorje.
O Međugorju ne treba previše govoriti. Tog 2. listopada, došlo je mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta. Slavilo se je trideset godina od prvog ukazanja. Oduševilo me je s kakvim su elanom naši stariji, ali i mladi članovi, unatoč velikoj vrućini otišli na brdo ukazanja.
Nakon Međugorja spustili smo se u Makarsku, gdje su se neki još okupali, ali ja sam bila prelijena za to i sjedila sam na rivi i morm priznati uživala pijuckajući hladnu pivicu.

                                                                             mamino zlato

dok su tamburaši prašili na pozornici, cure su otišle plesati u publiku, gdje su im se i ostali pridružili

tu je i drugo mamino zlato sa svojim tamburašima

i mene su ulovili

Po povratku se cijelim putem pjevalo i sviralo. Sa tih nastupa ostaju mi ne zaboravne uspomene i njihova je vrijednost ne mjerljiva.

Tužna sam

Uginul je moj najbolji četveronožni prijatelj, As. Nisam mogla ni u snu pomisliti da bum osjetila takvu tugu. Iak je bil ogromni pes, ponašal se je ko da je maleni pesek. Bil je nježan i velika maza, a ja sam ga osobno razmazila. Znala sam ga od milja zvati moj "ružnica", ali to je bilo samo od milja, jer je bil prekrasan i bila sam jako ponosna na njega, iak je bil jako tvrdoglav. Obožavala su ga sva djeca iz ulice i puno odraslih. Nažalost bilo je takvih koji ga nisu volili, a nisu imali razloga.

Kako to obićno biva, odabrao ga je moj sin. Naravno da je obećal da bu se brinul o njemu, al to baš u naravi ni provodil. Oštenil se je u Palanjeku Sisačkom. Jedne subote u veljači 2007. krenuli smo po njega. Znali smo samo da ima 9 tjedana. Nadobudno sam zela kutiju od cipela da ga stavim u nju tokom prevoza. Između dva preostala peseka, izabrali smo njega. Iznenađenje je bila njegova veličina, jer je već tad imal 10 kg. Tokom cijelog puta sam ga držala u krilu. Drhtal je od straha, a ja sam ga celo vreme mazila i smirivala. Na kraju se je nekak uspel opustiti. Od tog časa mi se zavlekel pod kožu i navek bum ga volelea.

Iz Mađarske

Iza mene je još jedan od ne zaboravnih vikenda. Putovanje u Mađarsku bilo je više nego uspješno. Na put je krenulo 58 ljudi u busu i dva auta. Prvi dan je zamišljen kao izlet u toplice Csokonyavisonta. To je malo selo koje se nalazi na izvorima termalne vode ljekovitih svojstava. Tu smo svi dali oduška, stariji su se zadržavali u bazenima s ljekovitom vodom, a mlađi su uživali u odbojci, plivanju i vožnji toboganom.

Nakon burnog dan krenuli smo svi izgoreni ko pink panteri u mjesto Kadarkut (moj je nos bio identičan onom od soba Rudolfa), gdje smo spavali smješteni u đački internat, koji je uređen sredstvima Europske unije. Dugo smo se zabavljali dok nas nije svladao umor, slavili su se rođendani, pričali vicevi, sviralo se, a i mjesni komarci su imali gozbu. Shvatili su da je došla friška roba i navalili ko mutavi. Drugo jutro smo išli u Kaposvar, gdje su nam domaćini iz udruge "Csokonaival Somogyban"  pripremili doručak u lovačkom domu. Iza toga smo išli u razgledanje muzeja slavnog Mađarskoga slikara Joszefa Rippl-Ronaia. Njegov boravak u Parizu i Munhenu ostavili su svoj pečat na njegovim slikama. Njegova je posebnost u različitim slikarskim tehnikama koje je primjenjivao, s naglaskom na onu kada je oslikavao s listom od kuruze. Njegove slike su me podsjetile na našeg Vlahu Bukovca, koji je slikao u istom razdoblju, jedino što su Bukovčeve slike nešto življe i manje tamne. Na Ripplovim slikam prevladavaju tamne boje i za moj su pojam previše tmurne. Muzej - vila se nalazi na Rimskom brežuljku i okružen je prekrasnom prirodom. Atelje je bio smješten u jednoj kučici pokraj vile i tu je slikar provodio najviše vremena. Gospođa Katarina iz naše prijateljske udruge, dala si je puno truda i bila nam izvrsni vodič. Naravno tu su bili i naši prevodioci, Mađari iz Hrvatske, Imbro i Šonji, bez čije se pomoći stvarno ne bi bili snašli.

Slijedio je šoping u trgovačkim centrima i ručak, gdje smo našim domaćinima uručili poklone. 

Nakon ručka smo krenuli u malo mjesto Bardudvarnok, gdje smo održali koncert i izložbu.
Manifestacija na kojoj smo nastupili održana je prvi puta, ali možemo reći da ima međunarodne osobine. Uz nas su nastupili domaćini, Litvanci, Česi, Poljaci i Rusi. Imali smo sreću što smo nastupili zadnji u 19 i 30 sati, jer po ovoj groznoj vrućini od 34 stupnja, bojala sam se da nekom ne pozli. Sva sreća sve je prošlo u najboljem redu, čak su folkloraši zaplesali ispred pozornice, za vrijeme tamburaške solo točke. Puce i dečki svaka vam čast. Bili ste prekrasni. To su trenutci  i mladost na koje sam jako ponosna i koji mi daju snagu da izdržim sve napore vezane uz organizaciju i papirologiju Društva. Cijelog dana su tamo trajala natjecanja u pripremi jela od ovčetine, te nam je ta hrana servirana za večeru. Put Zagreba smo krenuli u 21 sat. Na putu se je pjevalo i sviralo i svi smo se dobro zabavljali. U Zagreb smo stigli u 1 i 30. Drugo jutro sam se jedva probudila, a trebalo je ići na posao. Sve se to brzo zaboravi i ostanu lijepe uspomene.
Jedan detalj ostao mi je jako urezan u pamćenje, ali ne po dobru. Prije nas su nastupali Rusi. Na početku su nastupala mala dječica. Trener ih je gurao, nasilno se ponašao, tako da je to bilo na granici odvratnosti. To je svakako dobar primjer kako se ne smije ponašati prema djeci i to još na ovakvom među narodnom događanju. Čovjek mi se, ako ga tako uopće mogu nazvati, zbilja ogadio.

Ovdje sam se kupala.

Naravno da su me slikali s čašicom u rukama. Nažalost sadržaj je završio na mojoj kreaciji o kojoj ćemo drugi put.