Tako dugo me nema?

Danas sam se sjetila svog bloga. Nisam uopće bila svjesna da već toliko dugo nisam napisala niti jedan post. Pokušala sam odvrtiti vrijeme da provrtim događaje koji su me toliko okupirali, tako da nisam uspjela pisati događaje i pokazati radove. Održan je veliki broj nastupa Sljemena, a rijetko na kojem nisam bila.
Prošla je također i skupština, a ja sam sada četvrti mandat tajnica Društva, što iziskuje također velike obaveze.

Ne mogu se pohvaliti nekim velikim radovima,  Šivala sam tendu za sjenicu, jer mi je staru prošle godine uništilo nevrijeme. 

Šivana je iz dva dijela, manjeg i većeg. Trebalo mi je sa prekidima i na malu mašinu, puna tri tjedna da ju završim.

Nakon toga počela sam sa izradom nove nošnje, a kak ja nebi bila - ja, uzela sam si široku i bogatu mustru, tak da će to trajati cijelo ljeto. Prvo sam se bacila na vezenje kiklišća i sa njim sam već pri kraju. Ostaju mi još krpe za opleće.

Za kraj dio mojih ljubimica, na koje sam jako ponosna.

Prošlo je punih tri godine kako pišem blog na blogspotu, a još prije toga sam dvije godine pisala na blogu.hr.

Možda je jedan od razloga moje odsutnosti bio i razmišljanje da se povučem i prestanem pisati, ali za sada ipak sam još sa vama.

Još malo ....

Najnoviji uradci ....

Sretan Uskrs

Blagdanske pripreme su u tijeku. Kuća se čisti, sprema, peku se kolači i sve miriši na topli kruh. Vrše se sve pripreme za vuzmene blagdane. Na blagdan velikog petka, cijela obitelj posti i na stolu će se naći riba i krumpir. 

U subotu u jutro stavlja se kuhati šunka. Jaja farbam uvijek na tradicionalni način, pomoću luka, crvenog zelja, kopriva i mrkve. Ponekad stavljam na njih razne listiće, pa ispadnu zanimljivi ornamenti,a ponekad lijepim i sličice. Ovako spravljena jaja nisu otrovna i mogu se jesti. Znači da su i ekološki prihvatljiva.

Vuzmeni stol je i u ona stara siromašna vremena bio uvijek bogatiji od običnih dana. Kao i onda i danas je bitno da se cijela obitelj duhovno pripremi za najveći blagdan kršćana - Vuzem/Uskrs. 

Uz zahvalu za obilje hrane, zahvaljujemo se na božjem miru, obiteljskoj slozi, zdravlju i razumijevanju. Znam da je ovo rijetkost u današnje doba i sretna sam na ovim božjim blagoslovima.

Svima mojim virtualnim prijateljicama i prijateljima, čestitam vuzmene blagdane.

                                     

                      moja dva uskrsna kruha                             

     košarica za blagoslov                                             

 uskrsni doručak

Opis šestinske narodne nošnje

Jedan od najspecifičnijih elemenata identifikacije ljudi svojom poviješću i rodnim krajem su tradicijske nošnje. Na neposredan način govore o običajima, vrijednostima i životnim navikama nekog naroda i izraz su njegovih estetskih težnji da i na taj način istakne svoju jedinstvenost.
Šestinska narodna nošnja spada u najslikovitije hrvatske nošnje iznimne vrijednosti.
Zahvaljujući bogatom vezu i tkanju te živopisnosti same nošnje, poznata je u cijelome svijetu.
Ime je dobila po Šestinskoj fari, crkvenoj župi smještenoj u središnjem dijelu Zagrebačke gore.

Ako pitate Zagrepčane koji je zaštitni znak Zagreba, pa i cijele Hrvatske, prevladavajući odgovor će biti -šestinska ambrela, škrlak i lajbek. To su sastavni dijelovi naše šestinske nošnje, pa možemo zaključiti da je jedan od glavnih simbola prepoznatljivosti naše domovine šestinska narodna nošnja. Ona je za nas
daleko više od suvenira, izrasla je iz naše autohtone sredine i neraskidivo je vezana uz naše običaje i naš život

Tijekom vremena bila je izložena raznim utjecajima pa se tako mijenjala i obogaćivala. Razvoj tekstilne industrije potisnuo ju je iz svakodnevnog života.
Muška narodna nošnja održala se do pred Drugi svjetski rat, a žene su svoju nošnju nosile do početka 1960-ih godina.
Prve slikovne zapise o nošnji možemo naći u zbirci akvarela Nikole Arsenovića iz 1860. koji su pohranjeni u Etnografskom muzeju u Beogradu. Iz tog likovnog prikaza vidimo da je sredinom 19. stoljeća
ženska rubača bila nešto dulja, a ukrasi mnogo jednostavniji. Prvu detaljnu analizu nošnje napravio je Vladimir Tkalčić 1925. u knjizi Seljačke narodne nošnje na području Zagrebačke gore. Tu iznosi tezu da ona, izuzev kroja, nije stara. Datira iz sredine 19. stoljeća i od tada je doživjela neznatne preinake.

                                                     

                                                     Karta podjele prema Tkalčiću


Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, bila je izrađena od domaćeg platna, a dodatni dijelovi od
kupovnog sukna, vune i kože. Izrađivala se sastavljanjem ravnih pola platna i njihovim nabiranjem.
Ženske i muške nošnje šivaju se iz žutine i bjeline. Za mušku nošnju potrebno je 6 metara platna, a za žensku nošnju 8 metara, odnosno za mušku nošnju potrebne su tri pisane plahte, a za žensku četiri. Prilikom krojenja odredilo bi se koliko točno treba platna za određenu osobu
( ovisno o visni osobe, jer je širina zadana širinom platna, za jače osobe stavljaju se tzv. ucepki).
Nošnje od žutoga platna smatraju se svečanima i nosile su se prigodom vjenčanja, firmi i velikih
crkvenih blagdana. Za obične blagdane i nedjelje nosile su se nošnje od bijelog platna. To pravilo vrijedi i za mušku i za žensku nošnju.

Šestinska narodna nošnja, koja se nosi pod gorskim obroncima Zagreba u župama Šestine, Remete, Gračani, Markuševec, koliko god je karakterizira jedinstven kroj, ipak ima posebnosti u razvoju oblika, tkanja i ornamentike veza, različite za svaku župu. Različiti su i nazivi za pojedine dijelove nošnje.
Kod šestinske se nošnje mnogo toga promijenilo u samo jednom stoljeću (19.- 20. st.). Posebno je to došlo do izražaja kod surina muških i ženskih, svilenih rubaca, tkanja takozvanog pisanja za kiklišće, krpe, štukce, tkanja pisanih narodnih plahti, stolnjaka, stolnica i ručnika. U 19. je stoljeću takozvano pisanje koje su tkali domaći muški tkalci, bilo izričito crno s vrlo malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok tkanje za nošnje, plahte i dr. 50-ih godina 20. st. karakterizira živahnost boja, pretežito crvenih sa zelenim, plavim i crnim utkanim koncima. Specifičnost tog tkanja ne odnosi se samo na obično platno koje za osnovu ima lan
a za potku pamučnu pređu - končec, nego je ona i u tzv. pisanom tkanju koje se izrađuje prebornom tehnikom tkanja na šibe. Što se tiče samog tkanja, naš kraj bio je poseban po tome što su tkalci bili muškarci. Način rada kod te tehnike je u prebiranju niti cijelom širinom osnove i njihovom podizanju na šibe koje su smještene iza ničanica. Za svaki red uzorka prebire se po jedna šiba pa ovisno o širini ukrasne pruge - parte, jedan uzorak može imati i po 20 šiba. Zijev za ubacivanje ukrasne potke stvara se podizanjem određene šibe i na nju vezanih niti, a nakon tog ukrasnog reda, odmah se protkiva potkom platna.
Različitim preborom niti na šibe i zatim različitim redoslijedom podizanja šiba možemo dobiti
različite ornamente. Ukrasne parte utkivale su se debljom pređom. Boje koje su prevladavale bile su crvena, plava, bijela, zelena ili ružičasta, a crna se koristila za plahte koje su bile za odar, tzv. skolke.
Ova ukrasna tkanja služila su za izradu nošnji, prekrivača za krevete, stolnjaka, svatovskih ručnika i, kao što sam već spomenula, za odar.

Ovo su sada osnove o šestinskoj nošnji. Detaljnu razradu ću nastaviti pisati u nastavcima. Inače se moram pohvaliti da sam u monografiji HSPD Sljemena, posvetila zasebnu cijelinu samo nošnji.

Nagrada, snijeg i malo kreativnosti

Danas me je na blogu dočekalo ugodno izneneađenje. Dobila sam nagradu od Amalije. Amalija je svestrana kreativka. Njene radove pratim na njenom blogu e-amalia.blogspot.com i divim im se. Zahvaljujem joj na ukazanoj časti i trudit ću se opravdati ukazano povjerenje.

O sebi nebih pisala, ali ću od srca proslijediti nagradu svima koji posjećuju moj blog.

Moram spomenuti i trernutačne zimske prilike, odnosno neprilike. Vrijeme bi bilo gotovo idilično za početak zime i božićne blagdane. Od ove hladnoće sam se ulijenila i niš mi se ne radi. Ležim zamotana u dekicu, gledam kroz prozor kak snješko pada i da nema onog ali.... da se taj dotični mora čistiti i ići na posel, a pri kraju su i pripreme za 9. Prigorski dan, koji se održava u ovu nedjelju, 19.2.

Prije dva tjedna išla sam u jednu posjetu i na jedan roendan. Kod kuće nisam imala ukrasnih vrećica. Da ipak nekak opravdam ovu nagradu, sjela sam i sašila ih. Uz malo mašte i volje, nastala su dva kreativna poklona, naravno u narodnom stilu (čitaj - mome), napravljena od srca i sa ljubavlju.