četvrtak, 27. listopada 2011.

Ipak se malo radilo

Malo sam ipak vezla i to za Društvo. Samo manji dio kiklišća na ženskoj rubači, a drugi i to veći dio radila je Jasenka, jer sam ja morala prekinuti zbog putovanja.


ponedjeljak, 24. listopada 2011.

ŠIBENIK-VRGORAC-MEĐUGORJE-MAKARSKA

Malo sam u zaostatku zbog burnim događanja, koja sam u zadnje vrijeme proživjela.
Prije tri tjedna, krenuli smo na nastup u Vrgorac. Vrijeme je bilo prekrasno i neobično toplo za to doba godine, pa smo odlučili da prije nastupa iskoristimo te zadnje tople dane i okupamo se u moru. Na putu za Vrgorac, stali smo u Šibeniku, točnije na Brodaricama da se okupamo. More je bilo toplo i idealno za kupanje. Jedinio me nije oduševio ulazak u more, jer je kamenje bilo oštro, a moje nježne nožice navikle na ninski pijesak, nisu se baš time oduševile. Svejedno nisam se dala smesti i nabadajuči po kamenju ušla sam u more i dugo plivala. Ne moram ni govoriti kako su sva djeca iz Društva bila oduševljena. Ja osobno sam bila sretna, što su na put išli i moja kći i sin. Nakon kupanja i odmora krenuli smo dalje. Kako je uopće došlo do ovog nastupa? Moja draga virtualna prijateljica Marija Mijoć, voditeljica KUD-a Vrgorska krajina, od proljeća nas je pozivala da dođemo na njihovu manifestaciju pod nazivom Biklijada. Biklijada je posvećena piću pod nazivom Biklo, koje se radi od kozjeg mlijeka i mladog crnog vina i izvorno je vrgoračko piće.
U Vrgorcu su nas dočekali naši domaćini, na autobusnom kolodvoru i odveli nas do centra. Tako sam upoznala i predsjednicu Žanu s kojom sam također virtualno komunicirala. Nastup se je održao u staroj gradskoj jezgri, kraj osnovne škole, posvećene najvećem piscu tog kraja, Tinu Ujeviću.
Osim društva domaćina, nastupili su još KUD Dusina, KUD Zmijavci, KUD SV. Marko iz Klobuka, KUD Herceg Stjepan iz Ljubuškog, KUD Graničar Stupnički Kuti, KUD Ban Neorić i KUD iz Zatona kod Nina.
Smotra je počela svečanim mimohodom po staroj gradskoj jezgri. Lijepo je bilo vidjeti povorku punu izvođača u narodnim nošnjama. Pjesma i svirka se orila ulicama Vrgorca. Jedina stvar koja nas je ometala je bila vrućina, ali i to nas nije omelo da se lijepo zabavimo. Nakon nastupa otišli smo spavati u motel Portal u Ravči. Tamo smo se naspavali i slijedeće jutro krenuli na hodočašće u Međugorje.
O Međugorju ne treba previše govoriti. Tog 2. listopada, došlo je mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta. Slavilo se je trideset godina od prvog ukazanja. Oduševilo me je s kakvim su elanom naši stariji, ali i mladi članovi, unatoč velikoj vrućini otišli na brdo ukazanja.
Nakon Međugorja spustili smo se u Makarsku, gdje su se neki još okupali, ali ja sam bila prelijena za to i sjedila sam na rivi i morm priznati uživala pijuckajući hladnu pivicu.
                                                                             mamino zlato
dok su tamburaši prašili na pozornici, cure su otišle plesati u publiku, gdje su im se i ostali pridružili
tu je i drugo mamino zlato sa svojim tamburašima
i mene su ulovili
Po povratku se cijelim putem pjevalo i sviralo. Sa tih nastupa ostaju mi ne zaboravne uspomene i njihova je vrijednost ne mjerljiva.

utorak, 11. listopada 2011.

Tužna sam

Uginul je moj najbolji četveronožni prijatelj, As. Nisam mogla ni u snu pomisliti da bum osjetila takvu tugu. Iak je bil ogromni pes, ponašal se je ko da je maleni pesek. Bil je nježan i velika maza, a ja sam ga osobno razmazila. Znala sam ga od milja zvati moj "ružnica", ali to je bilo samo od milja, jer je bil prekrasan i bila sam jako ponosna na njega, iak je bil jako tvrdoglav. Obožavala su ga sva djeca iz ulice i puno odraslih. Nažalost bilo je takvih koji ga nisu volili, a nisu imali razloga.
Kako to obićno biva, odabrao ga je moj sin. Naravno da je obećal da bu se brinul o njemu, al to baš u naravi ni provodil. Oštenil se je u Palanjeku Sisačkom. Jedne subote u veljači 2007. krenuli smo po njega. Znali smo samo da ima 9 tjedana. Nadobudno sam zela kutiju od cipela da ga stavim u nju tokom prevoza. Između dva preostala peseka, izabrali smo njega. Iznenađenje je bila njegova veličina, jer je već tad imal 10 kg. Tokom cijelog puta sam ga držala u krilu. Drhtal je od straha, a ja sam ga celo vreme mazila i smirivala. Na kraju se je nekak uspel opustiti. Od tog časa mi se zavlekel pod kožu i navek bum ga volelea.