Opis šestinske narodne nošnje

Jedan od najspecifičnijih elemenata identifikacije ljudi svojom poviješću i rodnim krajem su tradicijske nošnje. Na neposredan način govore o običajima, vrijednostima i životnim navikama nekog naroda i izraz su njegovih estetskih težnji da i na taj način istakne svoju jedinstvenost.
Šestinska narodna nošnja spada u najslikovitije hrvatske nošnje iznimne vrijednosti.
Zahvaljujući bogatom vezu i tkanju te živopisnosti same nošnje, poznata je u cijelome svijetu.
Ime je dobila po Šestinskoj fari, crkvenoj župi smještenoj u središnjem dijelu Zagrebačke gore.

Ako pitate Zagrepčane koji je zaštitni znak Zagreba, pa i cijele Hrvatske, prevladavajući odgovor će biti -šestinska ambrela, škrlak i lajbek. To su sastavni dijelovi naše šestinske nošnje, pa možemo zaključiti da je jedan od glavnih simbola prepoznatljivosti naše domovine šestinska narodna nošnja. Ona je za nas
daleko više od suvenira, izrasla je iz naše autohtone sredine i neraskidivo je vezana uz naše običaje i naš život

Tijekom vremena bila je izložena raznim utjecajima pa se tako mijenjala i obogaćivala. Razvoj tekstilne industrije potisnuo ju je iz svakodnevnog života.
Muška narodna nošnja održala se do pred Drugi svjetski rat, a žene su svoju nošnju nosile do početka 1960-ih godina.
Prve slikovne zapise o nošnji možemo naći u zbirci akvarela Nikole Arsenovića iz 1860. koji su pohranjeni u Etnografskom muzeju u Beogradu. Iz tog likovnog prikaza vidimo da je sredinom 19. stoljeća
ženska rubača bila nešto dulja, a ukrasi mnogo jednostavniji. Prvu detaljnu analizu nošnje napravio je Vladimir Tkalčić 1925. u knjizi Seljačke narodne nošnje na području Zagrebačke gore. Tu iznosi tezu da ona, izuzev kroja, nije stara. Datira iz sredine 19. stoljeća i od tada je doživjela neznatne preinake.

                                                     

                                                     Karta podjele prema Tkalčiću


Osnovna odjeća, koja se nosila i ljeti i zimi, bila je izrađena od domaćeg platna, a dodatni dijelovi od
kupovnog sukna, vune i kože. Izrađivala se sastavljanjem ravnih pola platna i njihovim nabiranjem.
Ženske i muške nošnje šivaju se iz žutine i bjeline. Za mušku nošnju potrebno je 6 metara platna, a za žensku nošnju 8 metara, odnosno za mušku nošnju potrebne su tri pisane plahte, a za žensku četiri. Prilikom krojenja odredilo bi se koliko točno treba platna za određenu osobu
( ovisno o visni osobe, jer je širina zadana širinom platna, za jače osobe stavljaju se tzv. ucepki).
Nošnje od žutoga platna smatraju se svečanima i nosile su se prigodom vjenčanja, firmi i velikih
crkvenih blagdana. Za obične blagdane i nedjelje nosile su se nošnje od bijelog platna. To pravilo vrijedi i za mušku i za žensku nošnju.

Šestinska narodna nošnja, koja se nosi pod gorskim obroncima Zagreba u župama Šestine, Remete, Gračani, Markuševec, koliko god je karakterizira jedinstven kroj, ipak ima posebnosti u razvoju oblika, tkanja i ornamentike veza, različite za svaku župu. Različiti su i nazivi za pojedine dijelove nošnje.
Kod šestinske se nošnje mnogo toga promijenilo u samo jednom stoljeću (19.- 20. st.). Posebno je to došlo do izražaja kod surina muških i ženskih, svilenih rubaca, tkanja takozvanog pisanja za kiklišće, krpe, štukce, tkanja pisanih narodnih plahti, stolnjaka, stolnica i ručnika. U 19. je stoljeću takozvano pisanje koje su tkali domaći muški tkalci, bilo izričito crno s vrlo malo utkanog crvenog i zelenog konca, dok tkanje za nošnje, plahte i dr. 50-ih godina 20. st. karakterizira živahnost boja, pretežito crvenih sa zelenim, plavim i crnim utkanim koncima. Specifičnost tog tkanja ne odnosi se samo na obično platno koje za osnovu ima lan
a za potku pamučnu pređu - končec, nego je ona i u tzv. pisanom tkanju koje se izrađuje prebornom tehnikom tkanja na šibe. Što se tiče samog tkanja, naš kraj bio je poseban po tome što su tkalci bili muškarci. Način rada kod te tehnike je u prebiranju niti cijelom širinom osnove i njihovom podizanju na šibe koje su smještene iza ničanica. Za svaki red uzorka prebire se po jedna šiba pa ovisno o širini ukrasne pruge - parte, jedan uzorak može imati i po 20 šiba. Zijev za ubacivanje ukrasne potke stvara se podizanjem određene šibe i na nju vezanih niti, a nakon tog ukrasnog reda, odmah se protkiva potkom platna.
Različitim preborom niti na šibe i zatim različitim redoslijedom podizanja šiba možemo dobiti
različite ornamente. Ukrasne parte utkivale su se debljom pređom. Boje koje su prevladavale bile su crvena, plava, bijela, zelena ili ružičasta, a crna se koristila za plahte koje su bile za odar, tzv. skolke.
Ova ukrasna tkanja služila su za izradu nošnji, prekrivača za krevete, stolnjaka, svatovskih ručnika i, kao što sam već spomenula, za odar.

Ovo su sada osnove o šestinskoj nošnji. Detaljnu razradu ću nastaviti pisati u nastavcima. Inače se moram pohvaliti da sam u monografiji HSPD Sljemena, posvetila zasebnu cijelinu samo nošnji.