Hello Kitty

Prije mjesec dana sašila sam šos i torbicu za moju malu nećakinju Luciju. Hello Kitty je njen omiljen lik. Izrezala sam lik iz platna i šivala na osnovu. Torbica je od istog matrijala, a za nju sam kupila aplikaciju i privjesak. Poklon se je dopao nećakinji, a to je najbitnije.

Tu sam......

Dugo me nema u blogosferi. Već sam i zaboravila pisati blog. No obećavam da ću se popraviti.

Kao prvo moram se zahvaliti na svim nagradama, komentarima i posjetima. Moram se pohvaliti da sam nakon četiri godine, bila na moru, u mjestu koje je točno po mojim mjerilima. To je stari povijesni grad Nin. Suprug je odlučio voziti starom cestom do mora. Ugođaj je nemjerljiv u odnosu na autocestu. Prva značajnija postaja bile su Rastoke. Stare mlinice i djevičanska priroda su me oduševili.

Nin je sam po sebi prekrasan gradić. Stara jezgra je smještena na otoku, a s kopnom je povezana sa dva mosta. Arheološke lokacije datiraju još iz rimskog doba, od kada je i solana u kojoj se skuplja sol još i danas.

U zadnjih deset godina Nin je obnovljen i posjećuju ga turisti iz cijelog svijeta.  Svaku večer sam odmarala s pogledom na staro hrvatsku crkvicu Svetog križa, koja datira iz 9. stoljeća, a zovu je i najmanja katedrala na svijetu. Moram se pohvaliti da sam skupila hrabrost i okupala se nekoliko puta u moru, iako volim toplo more.

Prošlo je puno godina od kada sam zadnji put sjela na bicikl. To je bilo jako pustolovno za moj pojam. Prvi pokušaj je završio sa oguljenom nogom, ali nisam se dala smesti. Odmah sam nastavila sam voziti i odvozila oko 7 km, do Zatona i natrag. Ni samu sebe nisam mogla prepoznati. Obično samo sjedim ili sam na kompu ili nešto vezem i naravno uredno skupljam kilice.

Nakon svih šokova i stresova vezanih uz posao i brojne obaveze vezane uz moje društvo. Morala sam se odmoriti. Obavila sam sve pripreme vezane uz koncert povodom 115. obljetnice, završena je monografija, kćer je maturirala, otpratili smo je na maturalnu i spakirali se i krenuli na more.

Svako jutro me je budio orkestar ptica sa obližnje murve i paparikula, naravno ne smije zaboraviti ni zvonik ninske crkve koji zvoni svakih pola sata, a i između toga.

U tom prirodnom okružju ispunjenom mirom i životom u skladu s prirodom, napunila sam baterije. I da nije bilo mobitela koji je stalno zvonio i podsjećao me na stvarnost, mislila bih da sam na nekom drugom planetu.

Na povratku smo išli drugim pravcem i obišli izvore rijeke Gacke.

Jučer sam se vratila u Zagreb i već danas kreću nove obaveze. Pripreme za 37. Šestinski dan i ostale administrativne obveze.

Poklon i radionice

Prošli vikend dobila sam poštom poklon, koji mi je poslala Ivančica iz Viteza. U paketu su bili DMC konci i prekrasna  Uskrsna čestitka. Čestitku je Ivančica osobno izradila, što za mene predstavlja posebnu vrijednost. Ivančica je moja virtualna prijateljica, s kojom se poznajem tim putem skoro dvije godine. Povremeno se dopisujemo putem maila ili facebooka. Duboko joj se divim i nadam se da ćemo se jednog dana uspjeti i osobno upoznati. Još jednom ti hvala na ovom prekrasnom poklonu, draga Ivančice.

A sad da se malo i pofalimo. Konačno sam uspjela uloviti malo vremena i za ručne radove, samo ne znam odakle da počnem. U našem Društvu radimo punom parom. Trenutačno sam pokrenula jednu radionicu sa ženskim zborom, na kojoj izrađujemo licitarska srca od das mase. Dakle najprije ih razvaljamo i oblikujemo, zatim se farbaju, a u završnici ih ukrašavamo. Radionica se odvija povodom 115. obljetnice našeg društva HSPD "Sljeme" Šestine- Zagreb. Tako da će i ukrasi biti prigodni, svečarski. To još nisam uspjela poslikati, ali obečajem uskoro.
Slijedeča radionica koja se odvija je opanjčarska. Naš proslavljeni opanjčar Ruda ima deset učenik i to ne bilo kakvih, već ljudi od zanata, koji uče raditi šestinske opanjke žutake, ali među njima ima i herihtera, koji su počeli izrađivati ševro cipele, koje idu uz našu šestinsku nošnju.

Moram vam reči da sam bila beskrajno ponosna, kada sam vidjela u jednom trenutku punu dvoranu ljudi koji su u tihoj priči marljivo radili, kao da nas nije bilo tridesetak, nego samo par ljudi. Naravno da su tu bile i švelje, koje su šivale, štrikale, vezle, krojile i bavile se svojim redovnim poslovima.

Fotografije su malo loše jer su slikane mobitelom.

JOSIPA LISAC - Godišnjica (1982.)

44

Da danas sam okrenula tu brojku. Dugo nisam pisala jer zbog posla nisam imala vremena za ništa, a kamo li za pisanje ili ručne radove. Dakle, Vaša Šestinčanka ne radi ništa, tj. radi puno na poslu. Ako sam i uspjela uloviti nešto malo vremena, između kuhanja kasno na večer i vešarenja, to sam koristila za pisanje Monografije mog Društva, koje je ove godine napunilo 115. godina djelovanja. Neki tekst sam morala samo dopisati i ispraviti, a neki sam i sama morala napisati. To je ogroman posao. Jedva čekam da sa tim svim završim i kako to u zadnje vrijeme govorim, konačno počnem živjeti. Jako mi fale moji ručni radovi. Iglu nisam u ruke primila već dva mjeseca, a to je za mene ne zamislivo. Zato me već svrbe prstići. Tisuću ideja mi se vrti u glavi i čekaju realizaciju. Pozdravljam Vas sve i još jednom zahvaljujem svima koji su mi čestitali i zaželjeli lijepe želje.