Gospođa Marlis

Pred uskrsne blagdane imala sam jedan zanimljiv poziv iz Njemačke. Zvao me je jedan gospodin, koji mi je u kratkim crtama objasnio da je njegova supruga zainteresirana za izradu šestinske narodne nošnje, te da želi napraviti i mušku i žensku. Rekao je da će doći za uskrsne blagdane u Zagreb i da bi želio da joj pokažem kako se izrađuje naša nošnja. Njegova supruga je Njemica. Vjerujte to je za mene bilo veliko iznenađenje, s obzirom da kod nas je jako malo žena za to zainteresirano. Radimo već petu godinu i na ovaj način mi se javila samo jedna žena i to iz Zagreba, koja sada redovito svake subote radi s nama na radionicama.
Kako su bili blagdani ja sam i zaboravila na taj razgovor, ali gospodin me je nazvao na veliku subotu i pitao da li mogu doći k meni u ponedjeljak. Pošto sam bila kod kuće, rekla sam da mogu doći. Doštli su u zakazano vrijeme i tada sam upoznala gospođu Marlis. Njezin suprug nam je bio prevoditelj, ali s obzirom da sam učila davnih dana Njemački u školi, nešto sam i sama razumjela, samo što sam zaboravila govoriti. Objasnila mi je da već dugo godina veze i radi sve ručne radove, te da želi pokušati raditi nošnje za sebe i supruga. Pokazala sam joj svoje nošnje, kako bi shvatila u što se upušta i unatoč tome je rekla da će probati. ta želja i entuzijazam su na mene djelovali malo je reći šokantno. Razišle smo se tako da sam joj obečala svu podršku i pomoć. Danas mi se javila mailom. Izvezla je jedan komadić uzorka koji sam joj dala i poslala mi fotografiju. Vidjela sam da izgleda prekrasno. To mi je dalo poticaj da i sama krenem dalje u nove radove, jer sam zbog obaveza oko skupštine, ali i zasičenja nakon izrade lajbeka, totalno zakazala i stala s radovima.
Od sutra krečem sa završetkom ženskih rukava i dalje u nove radove.

rad gospođe Marlis

Lajbek je gotov

Konačno je gotov lajbek. Osam mjeseci sam se s njim gombala, ali danas mogu reči da sam jako sretna, jer sam ga završila. Da ne duljim dalje evo slike.

SRETAN VUZEM / HAPPY EASTER

Sretan i blagoslovljen Vuzem svim ljudima dobre volje!

Moje muke

Ludog li naslova, ali stvarno odgorvara trenutnoj situaciji. Neznam od kud da poćenem.
Nedavno mi je Jana ostavila poruku, da me nema ovdje na blogu, pa da se sigurno odmaram. Da je bar tako.
Po završetku izložbe, ozbiljno sam se primila lajbeka. Uz sve društvene obveze, to je stvarno velik posao. Sada sam pri samom kraju i nadam se da ću uspjeti pribaviti još neke sitnice koje mi fale. U međuvremenu sam išla kod kirurga na "plastiku", ustvari morala sam odstraniti dva mladeža na vratu, pa i to mi je oduzelo dosta vremena. Največi problem je bio što par dana nisam mogla ni jesti, ni piti normalno, a to je za mene strašna muka. Već sam se pobojala da ću izgubiti moje obožavane viške kila, koje sam tako "teško" nakupila. Švelje rade u punom pogonu. Pripremamo se i za tkanje platna. U petom mjesecu biti će dvije izložbe. Posla je puno, ali mi smo vrijedne i odradit ćemo ono što smo si zadale.
Ovog tjedna doživila sam i lijepo iznenađenje, malim šveljama pridružile su se još dvije djevojčice. To mi daje dodatnu motivaciju za rad. Bila sam zaokupljena nekim poslom i "stare" su novima pokazivale kako se radi, a to je i glavni smisao njihovog učenja. Uz svu njihovu graju i viku, neprestalno tetaGoganje, osjetila sam ponos, jer moj trud nije uzaludan.
U zadnje vrijeme bilo je puno komentar na mom blogu. Zahvaljujem Vam što me čitate u tako velikom broju.
Clloe i Tei sam dužna napisati neke stvari. Cure strpite se koji dan, dok uhvatim vremena.
Na kraju ipak ne mogu odoljeti da vam ne pokažem, barem lajbek iznutra, da  se vidi koliko je to uboda.

Sada neću više duljiti. Idem dalje na posao, da se vide neki rezultati.

KD Vatroslav Lisinski - Izložba i Prigorski dan

Završio je 7. Prigorski dan. Priprema je kratko trajala niti puna tri tjedna, ali uspjele smo to odraditi kako treba. Zato sam jako zahvalna svojim pajdašicama, kaj su se od sega srca trudile da to ispadne kak spada. 
Radile smo puno i kod kuće i na radionicama, samo da stignemao prirediti izložbu prema našim zamislima. Danima sam bila jako uzbuđena, ali i zabrinuta. Tu nedjelju neću dugo zaboravit. Od ranog jutra sam peglala nošnje. U ime našeg Društva nastupali su folkloraši i tamburaši s Pjesmama i plesovima iz Međimurja. Sin mi je svirao, a kći plesala. Iz posudione narodnih nošnji stigle su nošnje za njih, pa ih je trebalo ispeglati. Zatim moja nošnja, pa sinova šestinska, koju sam namjenila za mušku lutku. Pripremiti sve moje izloške. Jedva sam to sve potrpala u auto. U podne sam s mužem i djecom bila na krštenju jedne male Monike u crkvi u Šetinama.  Kratko smo sudjelovali na slavlju, jer smo već u 14 i 30 morali biti u Lisinskom. Tamo sam se skoro izgubila, dok sam našla mjesto gdje je izložba. Ubrzo su stigle moja mama i Katica sa svojim stvarima, a nakon toga predsjednik sa lutkama, pa Ruža, Višnja, Marija i Jana. Od djevojčica su bile samo Ruža i Petra.
Trebalo nam je dosta vremena da te sve stvari posložimo, ali smo bile jako marljive i uspjele smo do 18 i 15 biti već i u nošnjama. Kada su ljudi ušli unutra, imala sam osjećaj da će nas pregaziti. U jednom trenutku nismo mogle jedna drugu vidjeti. Po komentarima posjetioca, znala sam da smo uspješno predstavile naše radove. Žao mi je bilo samo što nisam imala vremena poslikati sve detalje koje smo izradile.

 Na prvoj slici možete vidjeti da nismo baš bile previše ozbiljne kada smo počele slagati.