VUKOVAR

Tuga - za tolikim izgubljenim životima. Ponos - na hrabre ljude, koji su dali svoje živote da bi mi mogli živjeti u slobodnoj domovini. Zgražanje - nad zvijerima koje su se izživljavale na ne močnima i ranjenima. Osjećaji koji su me prožimali cijelog dana, kao i ostlih 50 000, ljudi koji su sudjelovali u Koloni sjećanja.

Rano u jutro u 3.30 krenuli su Sljemenaši u dva autobusa iz Zagreba, put Vukovara. Obukli smo svoje nošnje, jer one su nama naj svetije, kako bi i na taj način odali počast poginulima Vukovarcima. Jutro je bilo hladno i maglovito. Dok je trajala svečana ceremonija, stajali smo na mjestu i nakon sat vremena pretvorili se u sige. Nikome od nas nije bilo teško, kako smo kasnije zaključili u svima nama bila je jedna misao......Ovo nije ništa, odajemo počast ljudima, koji su trpjeili užasne muke, a i tih je dana bilo hladno.  Ako su oni mogli, možemo i mi...... Bojala sam se za naše stare članove, ali i za djecu. Hvala Bogu, svi su to izdržali. Dok smo tako hodali u koloni, ljudi su spontano počeli pjevati rodoljubne i svete pjesme. To nas je nekako obodrilo i dalo snagu. 

Memorijalno groblje  žrtava Domovinskog rata, bilo je prepuno ljudi. Grobovi se nisu vidjeli od zapaljenih lampaša. Najviše je bilo upaljenih na grobu Blage Zadre, velikog Vukovarskog heroja. 938 bijelih križeva ostavilo me je bez riječi. Zar toliko? Čemu to? Zašto? Stari, mladi, djeca i cijele obitelji tamo su pokopani. 

Nakon groblja, pošli smo na ručak. Za ručkom smo svi bili ozbiljni i zamišljeni. Nije se čula uobičajena pjesma i veseli razgovor. 

Nakon toga krenuli smo do spomen doma Ovčara. Tu smo pred spomenikom, položili vijenac. Ušli smo u muzej, gdje nam je vodič objasnio, da untra nikada ne gori svjetlo, jer su se torture vršile noću. To je bilo mjesto za koje je i deseti krug pakla, poput rajske oaze. Fizičko zlostavljanje, kao odmazda za neuspjeh. Iživljavanje nad ranjenima, a posebne torture proživljavali su viđeniji ljudi poput Siniše Glavaševića. Što reči o ljudskom otpadu koji je ubio i ženu u visokoj trudnoći.

Dirljivo je bilo vidjeti, projekcije slika stradalih, koje se naizmjenično mjenjaju svakih 30 sekundi. Na stropu se nalazi 261 žaruljica, koje simboliziraju preminule duše. U podu su zalivene čahure. U sredini je krug, koji simbolizira krug zla. Uz rub prostorije, na slami nalaze se osobni predmeti ubijenih. Mislim da mi je to bilo najteže za vidjeti. Potreseni viđenim, krenuli smo na mjesto stratišta. To je nekad bila svinjogojska farma. Tu su izvršena zvjerska ubojstva. Na tom svetom mjestu smo zapalili svijeće, za spokoj duša tim istinskim mučenicima i herojima, po meni ti su ljudi zavrijedili da ih se proglasi svecima.  

Ponosna sam što je moje Sljeme još jednom pokazalo svoju veličinu. Bili smo mi tamo i izveli program, još 1999. godine, dok su ratne rane još bile duboke. Tada smo išli dati potporu živima, a danas odati počast mrtvima.

Ipak se malo radilo

Malo sam ipak vezla i to za Društvo. Samo manji dio kiklišća na ženskoj rubači, a drugi i to veći dio radila je Jasenka, jer sam ja morala prekinuti zbog putovanja.

ŠIBENIK-VRGORAC-MEĐUGORJE-MAKARSKA

Malo sam u zaostatku zbog burnim događanja, koja sam u zadnje vrijeme proživjela.
Prije tri tjedna, krenuli smo na nastup u Vrgorac. Vrijeme je bilo prekrasno i neobično toplo za to doba godine, pa smo odlučili da prije nastupa iskoristimo te zadnje tople dane i okupamo se u moru. Na putu za Vrgorac, stali smo u Šibeniku, točnije na Brodaricama da se okupamo. More je bilo toplo i idealno za kupanje. Jedinio me nije oduševio ulazak u more, jer je kamenje bilo oštro, a moje nježne nožice navikle na ninski pijesak, nisu se baš time oduševile. Svejedno nisam se dala smesti i nabadajuči po kamenju ušla sam u more i dugo plivala. Ne moram ni govoriti kako su sva djeca iz Društva bila oduševljena. Ja osobno sam bila sretna, što su na put išli i moja kći i sin. Nakon kupanja i odmora krenuli smo dalje. Kako je uopće došlo do ovog nastupa? Moja draga virtualna prijateljica Marija Mijoć, voditeljica KUD-a Vrgorska krajina, od proljeća nas je pozivala da dođemo na njihovu manifestaciju pod nazivom Biklijada. Biklijada je posvećena piću pod nazivom Biklo, koje se radi od kozjeg mlijeka i mladog crnog vina i izvorno je vrgoračko piće.
U Vrgorcu su nas dočekali naši domaćini, na autobusnom kolodvoru i odveli nas do centra. Tako sam upoznala i predsjednicu Žanu s kojom sam također virtualno komunicirala. Nastup se je održao u staroj gradskoj jezgri, kraj osnovne škole, posvećene najvećem piscu tog kraja, Tinu Ujeviću.
Osim društva domaćina, nastupili su još KUD Dusina, KUD Zmijavci, KUD SV. Marko iz Klobuka, KUD Herceg Stjepan iz Ljubuškog, KUD Graničar Stupnički Kuti, KUD Ban Neorić i KUD iz Zatona kod Nina.
Smotra je počela svečanim mimohodom po staroj gradskoj jezgri. Lijepo je bilo vidjeti povorku punu izvođača u narodnim nošnjama. Pjesma i svirka se orila ulicama Vrgorca. Jedina stvar koja nas je ometala je bila vrućina, ali i to nas nije omelo da se lijepo zabavimo. Nakon nastupa otišli smo spavati u motel Portal u Ravči. Tamo smo se naspavali i slijedeće jutro krenuli na hodočašće u Međugorje.
O Međugorju ne treba previše govoriti. Tog 2. listopada, došlo je mnoštvo hodočasnika iz cijelog svijeta. Slavilo se je trideset godina od prvog ukazanja. Oduševilo me je s kakvim su elanom naši stariji, ali i mladi članovi, unatoč velikoj vrućini otišli na brdo ukazanja.
Nakon Međugorja spustili smo se u Makarsku, gdje su se neki još okupali, ali ja sam bila prelijena za to i sjedila sam na rivi i morm priznati uživala pijuckajući hladnu pivicu.

                                                                             mamino zlato

dok su tamburaši prašili na pozornici, cure su otišle plesati u publiku, gdje su im se i ostali pridružili

tu je i drugo mamino zlato sa svojim tamburašima

i mene su ulovili

Po povratku se cijelim putem pjevalo i sviralo. Sa tih nastupa ostaju mi ne zaboravne uspomene i njihova je vrijednost ne mjerljiva.