Tužna sam

Uginul je moj najbolji četveronožni prijatelj, As. Nisam mogla ni u snu pomisliti da bum osjetila takvu tugu. Iak je bil ogromni pes, ponašal se je ko da je maleni pesek. Bil je nježan i velika maza, a ja sam ga osobno razmazila. Znala sam ga od milja zvati moj "ružnica", ali to je bilo samo od milja, jer je bil prekrasan i bila sam jako ponosna na njega, iak je bil jako tvrdoglav. Obožavala su ga sva djeca iz ulice i puno odraslih. Nažalost bilo je takvih koji ga nisu volili, a nisu imali razloga.

Kako to obićno biva, odabrao ga je moj sin. Naravno da je obećal da bu se brinul o njemu, al to baš u naravi ni provodil. Oštenil se je u Palanjeku Sisačkom. Jedne subote u veljači 2007. krenuli smo po njega. Znali smo samo da ima 9 tjedana. Nadobudno sam zela kutiju od cipela da ga stavim u nju tokom prevoza. Između dva preostala peseka, izabrali smo njega. Iznenađenje je bila njegova veličina, jer je već tad imal 10 kg. Tokom cijelog puta sam ga držala u krilu. Drhtal je od straha, a ja sam ga celo vreme mazila i smirivala. Na kraju se je nekak uspel opustiti. Od tog časa mi se zavlekel pod kožu i navek bum ga volelea.

Iz Mađarske

Iza mene je još jedan od ne zaboravnih vikenda. Putovanje u Mađarsku bilo je više nego uspješno. Na put je krenulo 58 ljudi u busu i dva auta. Prvi dan je zamišljen kao izlet u toplice Csokonyavisonta. To je malo selo koje se nalazi na izvorima termalne vode ljekovitih svojstava. Tu smo svi dali oduška, stariji su se zadržavali u bazenima s ljekovitom vodom, a mlađi su uživali u odbojci, plivanju i vožnji toboganom.

Nakon burnog dan krenuli smo svi izgoreni ko pink panteri u mjesto Kadarkut (moj je nos bio identičan onom od soba Rudolfa), gdje smo spavali smješteni u đački internat, koji je uređen sredstvima Europske unije. Dugo smo se zabavljali dok nas nije svladao umor, slavili su se rođendani, pričali vicevi, sviralo se, a i mjesni komarci su imali gozbu. Shvatili su da je došla friška roba i navalili ko mutavi. Drugo jutro smo išli u Kaposvar, gdje su nam domaćini iz udruge "Csokonaival Somogyban"  pripremili doručak u lovačkom domu. Iza toga smo išli u razgledanje muzeja slavnog Mađarskoga slikara Joszefa Rippl-Ronaia. Njegov boravak u Parizu i Munhenu ostavili su svoj pečat na njegovim slikama. Njegova je posebnost u različitim slikarskim tehnikama koje je primjenjivao, s naglaskom na onu kada je oslikavao s listom od kuruze. Njegove slike su me podsjetile na našeg Vlahu Bukovca, koji je slikao u istom razdoblju, jedino što su Bukovčeve slike nešto življe i manje tamne. Na Ripplovim slikam prevladavaju tamne boje i za moj su pojam previše tmurne. Muzej - vila se nalazi na Rimskom brežuljku i okružen je prekrasnom prirodom. Atelje je bio smješten u jednoj kučici pokraj vile i tu je slikar provodio najviše vremena. Gospođa Katarina iz naše prijateljske udruge, dala si je puno truda i bila nam izvrsni vodič. Naravno tu su bili i naši prevodioci, Mađari iz Hrvatske, Imbro i Šonji, bez čije se pomoći stvarno ne bi bili snašli.

Slijedio je šoping u trgovačkim centrima i ručak, gdje smo našim domaćinima uručili poklone. 

Nakon ručka smo krenuli u malo mjesto Bardudvarnok, gdje smo održali koncert i izložbu.
Manifestacija na kojoj smo nastupili održana je prvi puta, ali možemo reći da ima međunarodne osobine. Uz nas su nastupili domaćini, Litvanci, Česi, Poljaci i Rusi. Imali smo sreću što smo nastupili zadnji u 19 i 30 sati, jer po ovoj groznoj vrućini od 34 stupnja, bojala sam se da nekom ne pozli. Sva sreća sve je prošlo u najboljem redu, čak su folkloraši zaplesali ispred pozornice, za vrijeme tamburaške solo točke. Puce i dečki svaka vam čast. Bili ste prekrasni. To su trenutci  i mladost na koje sam jako ponosna i koji mi daju snagu da izdržim sve napore vezane uz organizaciju i papirologiju Društva. Cijelog dana su tamo trajala natjecanja u pripremi jela od ovčetine, te nam je ta hrana servirana za večeru. Put Zagreba smo krenuli u 21 sat. Na putu se je pjevalo i sviralo i svi smo se dobro zabavljali. U Zagreb smo stigli u 1 i 30. Drugo jutro sam se jedva probudila, a trebalo je ići na posao. Sve se to brzo zaboravi i ostanu lijepe uspomene.
Jedan detalj ostao mi je jako urezan u pamćenje, ali ne po dobru. Prije nas su nastupali Rusi. Na početku su nastupala mala dječica. Trener ih je gurao, nasilno se ponašao, tako da je to bilo na granici odvratnosti. To je svakako dobar primjer kako se ne smije ponašati prema djeci i to još na ovakvom među narodnom događanju. Čovjek mi se, ako ga tako uopće mogu nazvati, zbilja ogadio.

Ovdje sam se kupala.

Naravno da su me slikali s čašicom u rukama. Nažalost sadržaj je završio na mojoj kreaciji o kojoj ćemo drugi put.

1,2,3,4.......torba

Opet me uhvatila neka torbo manija.  Jednu sam napravila za poklon mojoj teti. Četiri nosimo na poklon u Mađarsku, kamo putujem s mojim Sljemenašima, a kad sam u tom naletu, još poneka će biti napravljena. 
Tek toliko da konačno ostvarim neke zamisli koje mi se već dugo vrte u glavi, ali nikad nemam vremena za njihovu realizaciju.
Putrujemo u posjet „Csokonaival Somogyban“ iz mjesta Kisasszonda u blizini Kaposvara. Sa njima razmjenjujemo posjete i druženja. Oni su sudjelovli kod nas na Šestinskom danu, a mi sada putujemo k njima u goste na njihov nacionalni praznik.
Izvješće o putu ću napisati kada se vratim. 
Do tada čitamo se
Vaša Šesti!

Monografija HSPD "Sljeme" Šestine-Zagreb

Evo razloga zašto nisam iamla vremena za svoje ručne radove. Gombala sam se sa monografijom Društva. Sretna sam što je gotova, jer to je bio jedan mukotrpan posao i svjesna sam da bi se još na tome moglo raditi, ali nije bilo vremena. Teško je odlučiti koji od dokumenata izdvojiti, kao važan za objavu.
Pa krenimo redom. Društvo je napunilo 115. godina djelovanja, točnije 10. kolovoza 1895. godine održana je osnivačka skupština. Sa te skupštine sačuvan je originalni zapisnik. Neizmjerna sreća je bila što je pedeset godina arhivske građe deponiranom u Državnom arhivu Zagreba. Tu je pronađen i taj dokument. Moram napomenuti da je svu staru građu istražio prof. Boris Simeoni i na tome mu neizmjerno hvala. Zapravo, monografija je trebala biti objavljena prije 15 godina, ali zbog nedostataka novaca, do realizacije nije došlo. U proteklih petnaest godina otkriveni su i ti arhivski dokumenti, pa je trebalo vršiti preinake na nekim dijelovima i do pisati nove događaje. Dio teksta je preuzet iz stare monografije koja je izdana 1972, godine, dio je pisala bivša tajnica Đurđica, a ostatak sam pisala ja. Velik posao je bio uvrstiti sve fotografije i naravno sve ih pregledati. Na žalost ipak sve nisu mogle biti uvrštene. Sama monografija ima 180 stranica. Bogatog je izgleda. Za naslovnicu sam odabrala pozadinu šestinskog lajbeka sa karakterističnim križem. Meni osobno to je najljepši dio naše nošnje i ujedno najteži za izvedbu.
Monografija je koncipirana tako, da je na početku dan povijesni osvrt na Šestine i šestinski kraj. Zatim slijedi samo osnivanje "Sljemena" i svi nastupi u 115. godina. Na kraju je dan detaljan opis šestinske narodne nošnje.
Naslovnica

Dvije najstarije fotografije iz 1904. i 1912. godine., te na susjednoj stranici spomenik dr. Anti Starčeviću, godinama je "Sljeme" bilo čuvar njegova groba, a prvi nastup bio je na njegovaom sprovodu

Dio posvećen šestinskoj narodnoj nošnji

Licitari i još jedan oltarnik

U našem Sljemenu odvijaju se mnoge radionice, a ne samo one za izradu narodnih nošnji. Članice ženskog zbora, izrađivale su licitarska scrca iz das mase. Srca su ukrašavana sa puno mašte i ljubavi, ali u okviru zadane teme našeg licitara. Postupak je tekao od modeliranja, bojanja osnovnom bojom do završnog ukrašavanja. Sve se je odvijalo u lijepoj i opuštenoj atmosferi uz pokoju pjesmu. Osim licitara, radile su i male šestinske ambrelice.
Sve ovo je rađeno za poklon našim gostima za koncert povodom 115. obljetnice, ali i za druge prigode. Ja nisam učestvovala u samom radu, ali sam im pokazala postupak izrade i ukrašavanja. Pročelnica ženskog zbora Jasenka, iznjela je velik dio ovog zadatka u kojem je izrađeno oko 750 gotovih srčeka.
Za licitare smo se odlučile kao simbol našega grada. Isto to je i šestinska ambrela, koja je uz šklak i lajbek sastavni dio naše šestinske nošnje.

Da baš nisam jako ljena, pohvalit ću se da sam napravila još jedan oltarnik za kapelicu u Mikulićima. Vez je bio vrlo jednostavan, sa uzorkom sa narodne nošnje. Zbog brzine i obaveza nije baš bogat, ali sam ga radila sa puno ljubavi.